Nemanja Đorđević- Priznao sam sebi

Priznao sam sebi da postoji dio mene,

Nije mi lakše od tad ali osvijestio sam,

Nisam cjelina, griješio sam,

Sve što vene, riješio sam, moralo je i da zrene.

Moje su plahe odluke naivne i lude,

Moji su koraci odplesali sve četvrtine,

Mute se vidici koji žude iz nužde,

Jedino hladan odvojio sam kosti od krtine.

Sisajući moždinu iz te suštine, alav,

Hraneći praznine vrleti svog bića,

Neznanom junaku podižem hrapav jaram,

Da se okreće lakše u svom grobu od lišća.

Kista nije ni bilo, boje su štrcale u magnovenju,

Slikao sam iz kičme, gledajući curenje,

Ne slavi, niti pokoljenju,

Liječio sam se, slikao sam posmrtnom bdenju.

To nisu bila bježanja, to su ekskurzije,

To su razgolitani bijednici usuda i pravde,

Sobe smrdljive kompulzije,

I "laku noć miševi" , dosta mi je kavge.

Slušajući kako jeca moja draga,

Zamišljajući plač svoje majke nad mojim prosutim mozgom,

Odavno ne znam šta je snaga,

Kad pamtim cupkam nogom.

A pamtim odavno, i ne znam šta je stvarno,

Jer pamtim onako kako mi prija uglavnom,

U svakom brdu ja vidio sam eone,

Na svakom proplanku vidio sam konje.

Dabome i zastave kako se vijore,

Vidio sam magarce, kako so nose,

Naslijeđene džempere ujakove,

Vidio sam kosce bose kako kose.

Priznao sam sebi, postoji dio mene

Kojem ne vjerujem ni za živu glavu,

Priznao sam sebi da slagao sam sebe,

Jer taj dio mene je uvjek upravu.