Stato (slijeva) i Miloš Maslovarić - Prefix, Foto: Facebook/Privatna arhiva
Hendikepiran k’o klanovi što pucaju u javnost.
Hendikepiran
k’o mediji što informišu javnost.
Hendikepiran
k’o izjave što daju se za javnost.
Znaš, i ja sam hendikepiran - to teška je realnost.
Džaba
mi što pričam, često ne znam da se izrazim.
Džaba mi što hodam,
ne znam ljudima da prilazim.
Džaba vidik jasan jer
su blurovani izlazi,
a otvorene oči znače –
zatvoreni prilazi – meni.
Slabo izlazim, a
nisam prikovan za kolica,
samo lica likova me
plaše. Vilica se krivi, imam tikova,
a nisam hemiju ni tak’o, sem za kontrolni u osnovnu.
Imam
sposobnost osnovnu i osnovu za život,
ali ga ne živim.
I kad sunce grije,
dani su mi sivi, k’o da vjetar bije, k’o
da lije kiša…
Onda
shvatim, nemam ništa, osim te tri stvari.
Nosiš
sve te skupe stvari i tu skupu hranu variš dok bos si,
a
bos prosi. Kosiš. I dok si rek’o „keks“, lake pare i seks
postanu
ti težak teret. Ostanu ti dvije opcije:
1. Da odgovornost snosiš za grešku što je ljudska
priroda
i slijediš tok prirodan, dok jedini oporavak je
boravak u tamnom dijelu duše,
Gdje su djela što te guše. Tamo mračno je i puše
promaja,
al’ samo tu ćeš naći sve što treba da te osvijetli i
prosvijetli
nekom
drugom put, koji nije kao tvoj, nego suprotan.
2. Ovom
drugom ćeš ostat’ broj ukopan što svjesno proces ponavlja
i bićeš,
da ne ponavljam:
Hendikepiran
k’o klanovi što pucaju u javnost.
Hendikepiran
k’o mediji što informišu javnost.
Hendikepiran
k’o izjave što daju se za javnost
Znaš,
i ja sam hendikepiran – to teška je realnost.
