Milan Stanišić- Pusti nek

Pusti nek prođe
Kroz tebe i mene,
grad, nova glad
svijetlo i mrak
istina i laž
nove boje oko nas
kilometrima unutar

Pusti nek bude

Teže nego ikad nam
Sad, a kao nikad
Hladni smo i tako stari,
Zagledani u podne, a isti

Pusti tren u sebe
Nek hvata i muči 
Pusti ga iz sebe
Iskorači iz sebe
U beskraj, ka nama
Još samo ovaj put
Miran je okean, čeka

Ivo Branković- Serotonin ili jednostavno sreća

 Rođeni smo sami, umiremo sami, a živimo sa svima.

 

 Jutro. Čuje se iritirajući zvuk alarma sa telefona. Gojko teško otvara oči. Podiže pogled kroz roletne i vidi  tmurno nebo. Okreće se na drugu stranu i sklapa oči. Uzdiše duboko, i ipak ustaje iz kreveta. Brzo oblači  džemper, stavlja džezvu na šporet i ide u kupatilo da izvrši jutranju higijenu. Dok pere zube gleda svoj  tužni odraz u ogledalu i misli do kad će biti ovako. Do kad ovako ravno? Ravno, nepromjenljivo, a na ivici  dna. Sjeća se, bilo je i lijepih trenutaka, ali su oni protutnjali kroz njega i ostavili samo eho da odzvanja u  njegovoj glavi. Samo par uzvišenih talasa na crtežu EKG-a koji ga još uvijek drže živim. Izlazi iz kupatila,  zakuvava kafu, sipa u šolju i sijeda da pije. Pali cigaretu i uvlači dubok dim. Dok ispija kafu razmišlja o  tome šta bi on ustvari htio, i nije siguran da zna. Zna samo da je nezadovoljan, zna da mu se sve smučilo,  ali kada bi našao zlatnu ribicu koja bi mu ponudila tri želje ne bi znao ni jednu da poželi. 

 Šta ga je činilo srećnim? Ni u to nije siguran. Možda jer su to bile samo situacije. To je kao jedan od  organa koji ne umijemo da koristimo. Naučnici to zovu serotonin, neki ljudi jednostavno sreća. Šta je u  stvari? Niko ne zna. Možda neka vrsta emocije. Ali je sigurno da je u nama iako uzaldno tragamo da ga  pronađemo kroz neke druge sfere života.

Milan Stanišić- Zimska slika...junski san

U tamnoj noći kada pada snijeg, ulice su puste i nikoga nema na vidiku. Ima nečeg umirujućeg u toj zimi. Kao da u sebi posjeduje neki skriveni sastojak ili tajnu vezu koji je čine onim što ona jeste. Bijela je, a i crna. Spokojna i depresivna… više je konotacija utkano u nju. Neki zanesenjaci je željno iščekuju, oni najstrastveniji čak i odbrojavaju dane. Ipak, pojedinci koji previše insistiraju na spoljašnjoj vedrini, kao da je preziru. A oni su obično tako plitki. O, Bože, uvijek su pesimisti imali u sebi tu neku najsavršeniju, čistu, preuzvišenu ljepotu. Svi njihovi strahovi kao da su od početka vremena bili sveti.

Dalibor ne može da spava. Premjestio je fotelju tačno ispred velikih staklenih vrata od terase koja još uvijek ne postoji. Na stolu je stanje redovno- puna kutija cigareta, flaše domaćeg hladnog piva, komp, par slika i otvoren Word. Nešto ne može ni da piše, pa ustaje i primiče se staklu u kojem vidi kako su sjedninjeni dio neba i njegovog sopstvenog lika. Bacajući nenamjerno pogled na svoj lik, primjećuje par bora. Svaka je priča za sebe, kao i svaki čovjek, pa na kraju krajeva i on sam. To je bio samo taj jedan trenutak koji je sputavao i bacao sumnju na sve.

Oduprijevši se takvim mislima, odlučio je da  gleda kako se voda sliva  sa zaleđenih  bandera, i tako skratio sebi muke. Ništa više nije tako uznemirujuće. Mada, nikad nije ni bilo, nego su ljudi previše iščašeni… pa je i svijet takav, i onda sve to nešto ide do u beskonačno. Vrtimo se u krug, a primjećujemo samo loše stvari… i ne ostavljamo prostora za promjenu jer se previše plašimo da budemo jednostavni. Al džaba, jer valjda previše mislimo da posjedujemo puno znanja, i onda se samo mijenja dnevni red prečešljavanja raznih tema koje se uzimaju kao neprikosnovene i nastaje totalna konfuzija. Ima puno volje da se mnogo priča, ali ne i da se ma šta uradi za opštu stvar. No, nije Dalibor nešto o ovim stvarima ne može da misli. Samo gleda kako se na banderama topi led i kako se noć mijenja u dan, i kako nema potrebe da se više čeka bilo kakvo pravo vrijeme jer je ono već tu. Ne od danas ili juče, ono je oduvijek bilo tu…

-Eto, koliko je istinskog bogatstva u darovima noći- pomislio je, pustio Duha Nibora, i postao najslobodniji i najsrećniji čovjek ikada.