U cik zore kada tišina ima
preča posla od mojih prećutanih riječi i dok kapi rose još pravdaju suzne oči,
odlazim. Punih kofera, praznih ruku, ostavljajući te s hiljadu zašto, ne
ponijevši sa sobom nijedno zato! Odlazim, prkosno, puštam da danak moje mladosti
platiš ti, nadajući se da ćeš mi jednog dana skupo naplatiti taj dug. Rušim sve
mostove, spoticajući se o svoju vjeru da ćeš ipak biti hrabra da nas sagradiš
od ruševina.
Morao sam reći zbogom nama, koji zapravo nismo ni postojali, sem u
tvojim stihovima i mojim pokušajima da ih ne čitam. Morao sam reći zbogom,
tvojim nadama okupanim mojom čežnjom. Otimao sam te iz tuđih zagrljaja,
gurajući te iz svog; Zatvorenih usta vrištao sam tvoje ime onako iz petnih
žila; Sjekao te riječima da bih te liječio pogledom. Navlačio ti krila pa te
puštao da osjetiš slobodan pad. Dopustio sam da te zapljusne talas moje požude,
ubjeđujući te da si samo jedna od sitnih riba u mom moru, braneći se od tvoje
istine davio sam se u tom istom moru svojih laži. Glumio sam snagu pred tobom,
al čovjek je najjači pred svojim slabostima. Dizao sam bijelu zastavicu pred
tvojim osmjehom, tjerajući ti suze na oči. Pružala si mi se sva na dlanu, al'
nisam mogao da te imam u šaci, zato si i bila posebna, zato sam te i štitio od
sebe, na svoju štetu, a to ti je valjda najveći dokaz moje ljubavi.
Htio bih
samo jedno da znaš, i ja sam tebe želio zagrliti prije odlaska, onako kako se
to radi na rastanku, ćutke poluzadržanog daha, željeći samo da te čuva Bog, al inat je jače grlio. Vratiću se jednog dana, s tuđim krilima, jer sam mostove
sve porušio, nadajući se da ćeš mi pružiti ruku spasa.
