уторак, 7. април 2026.

Miljan Nikolić – Tri pjesme iz zbirke „Heraklitova pričest“

 















Miljan Nikolić, Foto: Privatna arhiva


PARALELNI ČOVJEK

 

Paralelni čovjek uporedno sa mnom

živi svoj vijek

ne dotičući se moga svijeta.

 

Uporedno sa mnom posmatra

kako izranja vatra na horizontu,

udiše dah borovine,

cijedi saće jutra među desnima.

 

Istovremeno stojimo na kamenu

ne vjerujući jedan drugom,

ipak svjesni prisustva

slušamo prve vijesti

svak' sa svoje strane smisla.

 

Ja ne znam šta se sad zbiva

u njegovom svijetu...

samo to da je na pomolu rat

u kome kao i u svim prethodnim

ratovima neće biti pobjednika,

jer svako ostaje pri svom,

nepomirljivo, u nedogled tako...

 

uporedno bez umira i oprosta

pružajući ruke u zagrljaj

istovjetnom Suncu,

samo malo drugačije...

kao u inat

onom drugom.

 

Paraleni čovjek piše moje pjesme.

Ne znam šta će iduće

da napiše... tek kad pročitam

što je i tog puta izrekao hartijom,

prepoznam rukopis i zamisao...

 

Ponekad noću obojica ćutimo,

predajući se samoći

da nas u kamernu tišinu ušuška.

 

Dva različita, a istovjetna ja,

u jednom tekstu

na pravdu riječi zavedena.

 

TITOGRAD-PODGORICA PREKO TUŠKOG PUTA

 

U kartonsku kutiju spakovan

za neko drugo doba, u epizodama

svog života;

od Kluba Vozača iza stadiona

FK Budućnost do Radovča

na Trgu Republike...

još se sudaram sa sobom

u pokušaju da iznađem

sat i momenat

kad ću iz kutije na put izaći.

 

Ulice se premeću pod nogama prolaznika.

Kino Kultura je isparilo u uspomenama

onih koji su igrali uloge

u velikoj projekciji sopstvenih replikanata.

 

Ne vjerujem džukcima sa estrade

koji u ušećerne ambalaže pakuju

nacionalne budnice, jer su moje kino

kao da je truo zub iskopali iz temelja,

dok su oni zavijali o čarnoj gori

svojim mecenama i partiji.

 

Ne znam više koja mi je adresa,

mijenjaju se imena,

da ugode duhu vremena.

Ne znam ni kamo sam pošao

Tuškim putem upakovan u kutiju

na kojoj piše - "Ne tumbaj!

Lako lomljiva roba!"

 

Spakovali me u soc-realizmu,

istovarili pod zastavom pakta:

ja sam na tržištu šanera N.N. biračko tijelo.

Nacionalizmom indoktriniran,

lokalpatriotiozmom

apartčika knjiških prepariran,

upotrebljiv po nahođenju elite.

 

Kultura samoobmanjivanja je moja

svakodnevna mentalna higijena,

da bih opstao na cesti

tumbajući se u kamionetu

među drugim proizvodima:

 

Hotel Crna Gora hiltovkom

prosute utrobe... Knjižara Kultura

pretvorena u Paradiso za privilegovane....

Klub književnika Tvrđava

izbrisan iz katastra,

mala šesna igraonica za postmoderne

vrane i turiste.

 

Noću se dovijam kako

sve to da pospremim

u klijetku mozga, pod mišku,

u stomak

da sve progutam

 

i pregrizem

jezik da ne zalaje na zjale

koje me sa bilborda

uvjeravaju da tako mora.

 

Oduzmem li Titograd

od Podgorice,

dobiću ništa manje do

onog sebe

koji je na sve pristao,

 

spreman da jednog dana

preimenuju me

u čovjeka iz kutije:

 

u paramparčad

poslužen(og)

na trpezi tranzicionista.

 

ŠTA JE POTREBNO DA BI SE ČITALA MOJA PJESMA

 

Za pojedine moje pjesme je potrebno

biti nišči na mapi svijeta, u geopolitičkom loncu

terora većine. Manji od ticala mrava, u pukotini zaborava,

doticati se po potrebi palca Statuete slobode,

za pojedine moje pjesme nije neophodno biti trezven,

dovoljno je ući u riječi onako kako se ulazi u krčmu

i sa vrata još zazvati piće od dežurnog šankera,

bančiti svjesno da sutra nema dalje

do posljednje banke samospoznaje.

 

Za pojedine moje pjesme potreban je oružani list kada kreneš

u susret gomili koja bubri i skandira ono što u poeziju

nikad neće ni po babu ni po stričevima ući,

makar ga mali sitničavi domoljubi

lizali do potonje partijske večeri,

za moje pjesme potrebno je biti prisutan

s prstom na obaraču revolvera

uperenog u teleću glavu šofera ove planete!

 

Za pojedine moje pjesme dovoljno je

ostati dijete

zagledano u rub horizonta

kao u sebe sama

tražiti pukotinu u beskraju

kroz koju ćemo

jednom uprkos

svim marifetlucima

ovog svijeta

 

iz grla pustivši je

proputiti riječ

natrag ka početku svih pjesama.

 

O zbirci “Heraklitova pričest”:

“Heraklitova pričest” treća je poetska zbirka pjesnika Miljana Nikolića, objavljena krajem 2025. godine u izdanju podgoričkog “Unireksa”. Sadrži ukupno 87 pjesama i, prema riječima autora, jednu iskonsku, a svjetlost dana ugledala je nakon šest godina stvaranja. “Heraklit iz Efesa kao šaptač vatri, presokratovski filozof, prototip individue, i arhipjesnik ponovo je u igri s riječima. S obzirom da je kao antički filozof iz današnje perspektive bio paganin, ne pričešćuje se hljebom i vinom, ni hostijom, nego vatrom spoznaje, logosom, odnosno poezijom. Kako to izgleda, stoji u mojoj knjizi pjesama”, napisao je o aktuelnoj zbirci autor Nikolić.

Biografija autora:

Miljan Nikolić rođen je u Zagrebu, 18. avgusta 1977. godine. Od 1992. godine živi u Podgorici. Filološke studije, Odsjek za srpski jezik i južnoslovenske književnosti završio je u Nikšiću.

Pjesme su mu zastupljene u šest zbornika poezije: „Dan poslije budućnosti“ (1999), „Fluid“ (2006), „Sedam noćnih rukopisa“ (2007), „Savremeno srpsko pesništvo u Crnoj Gori“ (2008), „Predio u praskozorje“ (2008) i „Manifest snova, antologija srpske poezije (pesnici rođeni od 1970. do 2000“ (2025).

Objavio je tri knjige pjesama: „Uvod u Itaku“ (2014), u izdanju edicije „Hododarje“, Matice srpske iz Crne Gore, „Leptirov pir“ (2019), u izdanju edicije „Novi talas“ Udruženja književnika Crne Gore i  „Heraklitova pričest“ u izdanju Unireksa iz Podgorice. Priređivač je i koautor konceptualne knjige pjesama sedmoro autora ,,Predio u praskozorje“ (2008).

Urednik je rubrike za poeziju u časopisu „Stvaranje“ (časopis Udruženja književnika Crne Gore) i saradnik je u ulozi novinara Radija Crne Gore 1 (emisija „Kulturna panorama“). Radi kao snimatelj zvuka na Radiju Crne Gore.

петак, 20. фебруар 2026.

Suzana Đurišić - Pripadanje (tri pjesme iz poetskog rukopisa)

 















Foto: Privatna arhiva


MORNARU ŽIVOTA MOG

 

Mornaru života mog,

Ima te najviše u vodi.

Znaš, to sebično plavetnilo

Ispunjava mi srce mirisom tvojim

Kad god ga ugledam.

I zaista ne znam što me tako prokleto na tebe sjeti.

 

Kratko si ostao na mojoj stanici,

Pa sad sa visine

Gledaš moje borbe, pobjede i poraze.

A tvog odraza u svakoj ima.

Jer kako drugačije.

Zauvijek tvoju narav nosim.

 

ZAVOLJESMO SE TI I JA

 

Katkad se zapitam,

Da li ljudi koji žive

Iza ove žive ograde i kapije od metala skovane,

Gledaju ovu stazu kao i ja.

 

Godinama se vraćam na ovo mjesto

Posmatrajući ovu stazu kao stazu života.

Sa obije joj strane odiše život

Iako je kamenom ograđena, odiše život

Gdje joj se nazire kraj, ti vidis beskraj.

 

Na moru život je jednostavniji.

Nema potrebe za suvišnim riječima,

Samo vjetar i valovi govore.

 

Zavoljesmo se, ti i ja ipak,

Plavetnilo i tvoji horizonti mi postaše kuća mira.

Kad me pitaju,

Šta vidiš kad se tako daleko zagledaš

Kažem im – budućnost

 

Blisku ili daleku,

Kako se već uzme,

Bitno da je lijepa i spokojna

Kao spajanje neba i mora.

 

PODGORICA

 

Ovo je grad u kojem sve miriše na dom.

Na nešto moje.

Na boje uz koje sam odrasla… i za koje

sam odrasla.

 

Grad pun grafita, znate

Onih dječaka u koje smo se sve nekad zaljubljivale.

Grad u kojem imamo izraze samo nama poznate.

 

Ovdje se nekako lakše diše.

I sunce je toplije.

Žao mi je svih onih koji

Ne vide ljepotu ove naše dame.

 

Srećna sam što sam baš ovdje odrasla.

A kad danas čujem: “Ona je iz Podgorice, snaći će se”,

samo se nasmijem.

 

Jer mi smo naučeni da se borimo — ali i da bodrimo.

Da znamo i za kuma, i za brata, i za komšiju do vrata.

I samo me nešto stegne u grudima kad me pitaju na ulici:

“Izvinite, jeste li odavde?”

A ja kažem — jesam.


Biografija autorke:


Suzana Đurišić rođena je 6. marta 1997. godine u Podgorici. Osnovno i srednje obrazovanje završila je u rodnom gradu - Osnovnu školu „Boro Ćetković“ i Srednju mješovitu školu „Ivan Uskoković“. Akademski put nastavila je na Filozofskom fakultetu u Nikšiću, na Odsjeku za filozofiju, gdje je diplomirala 2020. godine.

Volonterka Crvenog krsta Crne Gore postaje 2014. godine kada shvata važnost humanitarnog rada i to postaje njen put.

Profesionalni put nastavlja kroz stručno osposobljavanje u srednjoj školi, kao profesorica filozofije, gdje stiče i nastavničku licencu. Ipak, život je vodi drugim putem ka medijima. U novembru 2020. godine započinje svoju karijeru u Radio-televiziji Budva, najprije kroz radijsku obuku, a potom i na televiziji, gdje radi i danas. 

Članica je Sportsko-rekterativnog društva "Open Water" gdje nastavlja put humanosti i  solidarnosti.

Majka je dvoje djece  sina Nikolaja i kćerke Iris. 

Između filozofije, medija i svakodnevice, nastaje njena poezija: tiha, lična i iskrena.




субота, 29. новембар 2025.

Milan Stanišić - Pjesme van opticaja (zaleđeni trenuci) vol. 4


Foto: Pixabay/geralt


"Pošto se bavim umetnošću, uvek sam (...) gledao da umetnost profitira. Ja zaista mislim da se najkvalitetnija umetnost rađa iz nekih kriznih situacija, te sam odmah pokušavao i da to primenim - da inspiraciju prolazim oko sebe..."

(Srđan Gojković Gile, emisija "Moj Beograd", TV Studio B, 2005)


METEŽ

 

Nešto ti se iznutra pobrkalo

Raskantavaš, lomiš glavu svaki dan

Nešto što si imao u vidu

Nije se ostvarilo

A ti bi opet isto – a nema smisla

Pa ti kriv drugi

Kriv ti čitav svijet

Pa si jeo na brzinu

Da što prije stigneš nešto drugo

Nisi shvatio da može da sačeka

Pa si se ugrizao za jezik

 

U IŠČEKIVANJU PROMJENE

 

Čovjek godinama pokušava

Dugo iščekivanu promjenu

Da stavi u matematičku formulu

Pokušava uporedo da se liši

Svega suvišnog

To, kako je uvjeren,

Beskorisno je za formulu

On ne želi brz uspjeh, preko noći

Ali je uporan u svom naumu

Kasno noću i rano ujutru

U graničnom vremenu

Suvišne misli roje se na uzglavlju

Okreće se na bok

Rukom rastjeruje misli

Utone u san – bez misli

A sjutra

Sjutra opet isto

 

POSLIJE TRIDESETE GODINE ŽIVOTA

 

Sitne radosti u dokono podne

Male uslišene molitve

Pronašao je pjesmu

Koju je davno čuo

Iskočila sama od sebe

Na Jutjubu

Kako i kada čovjek

Postaje kormilar sopstvenog života?

I da li ima nečeg zlog u tome?

Zašto meni ne ide

Ništa što zamislim?

Postavlja sebi pitanja

Uzima papir i gužva ga

Još jedan i gužva ga

Obustavlja proces

Sluša bas liniju pjesme

U gornjim lagama

Ako tako može da se kaže

Za bas liniju


среда, 1. октобар 2025.

Nenad Marić - Tri pjesme iz knjige "Moja (lična) verzija svemira"

 













Foto: Privatna arhiva


Ja sam uvek bio na tvojoj strani

 

Slatko ide ka kiselom

Uzmi dok je taze

Prolaze dani

Ne zaboravi

Ja sam uvek bio na tvojoj strani

 

Dobro ide ka lošem

Život je kvarljiva roba

Svi na kraju ostanemo sami

Ne zaboravi

Ja sam uvek bio na tvojoj strani

 

Svaki istok ima svoj zapad

Menjaju se magnetni polovi

Slatko je dok se brani

Seti se

Ja sam uvek bio na tvojoj strani

 

Sve izgubi svoj smisao

Na kraju je novi početak

Znali smo to

I živeli u obmani

Ja sam uvek bio na tvojoj strani

 

 

Toplo i plavo

 

Dođe mi da zaboravim sve

I odem u neku dobru knjigu

U toplu šoljicu čaja sa rumom

Hladna su vremena

Sredina je kisela

Hoću da lakmus papir

Nečim prebojim u plavo

Ja sam plava ptica

I meni je ovde hladno

Uvukla se neka stud

Život je projekat

Koji čeka dok živiš

U urbanističkom haosu

Haosu koji osmišljavaju

Ljudi haosa, ljudi bez reda

Koji su do svega

Došli preko reda

Reda neophodnog da bi imalo

Gde da se leče

I oni i svi mi

Gde da se školuje

Gde da se nauči

I ušpara nešto

Da svima bude bolje

Toplo i plavo

 

Neki svoj džez

 

Loši i dobri momenti smenjuju se u taktu

Život ima svoj ritam

Umeće življenja je ples

Neko zna da igra, pliva u dobrom taktu

Neko ispada iz ritma

Nikako da se uklopi u tu struju

Večito u kontra ritmu

Ne možeš ništa protiv struje, lavine i

poplave

Nekada ti struja donese nešto dobro,

povoljno

Nezasluženo, kao što je i loša sreća bila

nezaslužena

Možda je umeće plesa u strpljenju

Sačekati da loše prođe

I doći će dobar talas

Pucketaj prstima, uhvati ritam

Neki svoj džez


Biografija i bibliografija:


Nenad Marić je rođen u Vranju, gdje živi i radi kao stomatolog.

Objavljivao je poeziju, prozu i aforizme, a poeziju kao kantautor izvodi uz gitaru.

Do sada je objavio sljedeće knjige:


  • Vikend na Mesecu (2009), poezija, izdavač: Knjige Vranjske

  • U gradskoj vrevi (2013), poezija, izdavač: Aurora

  • Predeo slikan očajem (2015), poezija i aforizmi, elektronska knjiga, izdavač: Društvo živih pesnika

  • Perje i somot (2017), poezija, izdavač: Plutos

  • Tanka ivica reči (2021), aforizmi, izdavač: Udruženje književnika Vranje

  • Moja lična verzija svemira (2023), poetsko-prozno djelo u dijalogu, izdavač: Udruženje književnika Vranje

четвртак, 25. септембар 2025.

Milan Stanišić - Pjesme van opticaja (zaleđeni trenuci) vol. 3

 



Foto: Unsplash/Rowan Heuvel


Once you know you can never go back
I’ve got to take it on the otherside (Red Hot Chilli Peppers - Otherside)


Atrakcije

 

Tobogan je bio

Glavna atrakcija na plaži

Kad sam bio mali

Krivudavi plavi tobogan

Sa nekakvom daskom na vrhu

Koja mi je bila posebno zanimljiva

I sa dva bazena za uskakanje

Malim i velikim

A druga atrakcija bio je

Teren za fudbal na plaži

Događalo se da mi ne ide u partiji

Pa bih davao iz inata autogolove

Otac mi je jednog popodneva

Objasnio šta je to autogol

Uvijek sam imao tu čudnu sklonost

Sad me život uzeo u mašinu

Atrakcije odavno ne postoje

 

Tušiona

 

Šta ti treba

Šta mi treba

Hm... možda maska

Nije higjenski

Tako mi je rekla

Ćerka sestre od strica mog oca

Tušiona je bila prostrana

Ozidana prostorija

Sa obojenim pločicama

Klizava dozlaboga

Vrijeme je bilo analogno

Sporo je prolazilo

Ljeti bi dolazili rođaci sa svih strana

Znani i neznani

Odrasli bi pričali neke ozbiljne priče

Nama djeci, nama je bilo svejedno

Ni plaža, ni dani danas ne izgledaju isto

U ogavnom svijetu matriksa

Koji svaki dan širom otvara vrata

Koji svaki dan pohotno jede ljude

 

Stalno dalje

 

Jakovu

 

Stalno dalje

Metar dva

Plivaš ti i plivam ja

Ispod nas su nemani

Zubi su im opaki

U dubini prašuma

Ti to znaš, pomalo ja

 

Stalno dalje

Metar dva

Osmijeh jedan

Osmijeh dva

Kvačem, kvačeš

Kva - kva - kva

Smisao se stvori tad

 

Radost jedna

Radost dva

Vodu nebo prekriva


Stalno saga

Straha nema

Neman ispod

Ukroćena

Ljubav tvoja sastavlja

Iz očiju isijava

недеља, 13. јул 2025.

Milan Stanišić - Pjesme van opticaja (zaleđeni trenuci) vol.2

 










Foto: Pexels



Žukotrlica

 

Pokušao je da objasni

Gdje živi

Na partiji ping-ponga

Ma to ti je tamo

Znaš

Kod mosta pa preko

Pa još malo gore

Nema veze

Nije ni važno

Ti si moj brat

Poznanik ga je snažno zagrlio

Želim da se družimo

To mu je rekao

Pusti me više

Odvratio je, na kraju

Odmakni se više od mene

 

Oblak


Kosa mu sijeda

Ima razbarušenu frizuru

Na vlatima - tragovi šećera i vode


Živi visoko

Visoko iznad brda

Visoko iznad šuma


Kreće se

Pun lakog naboja


Reže vazduh

Ne reži

Kako stari

Lakši je, ne teži

 

Bio je nekada

Šampion države

U stonom tenisu

 

Grogi

 

Kada ga veliki Santi Serano

Gazda taverne

U predgrađu Madrida upita

Da li je spreman da se lati

Posla kako treba

Grogi staje u gard

Iz kojeg čitamo da je

Spreman čak i po cijenu smrti

 

Grogi uvijek tako stane

Kad je stani-pani

Taj pogled, u tom djeliću vremena

Zaista ledi krv u žilama

Nekada je bio bokser

To je sigurno zbog toga


Iga Svjontek (napisao ChatGPT)


Tišina pred udarac

Pokret lagan kao vjetar

Korača sama,

Ali iza nje - šampionski odjek

Miljan Nikolić – Tri pjesme iz zbirke „Heraklitova pričest“

  Miljan Nikolić, Foto: Privatna arhiva PARALELNI ČOVJEK   Paralelni čovjek uporedno sa mnom živi svoj vijek ne dotičući se moga svi...