Miljan Nikolić, Foto: Privatna arhiva
PARALELNI ČOVJEK
Paralelni čovjek uporedno sa mnom
živi svoj vijek
ne dotičući se moga svijeta.
Uporedno sa mnom posmatra
kako izranja vatra na horizontu,
udiše dah borovine,
cijedi saće jutra među desnima.
Istovremeno stojimo na kamenu
ne vjerujući jedan drugom,
ipak svjesni prisustva
slušamo prve vijesti
svak' sa svoje strane smisla.
Ja ne znam šta se sad zbiva
u njegovom svijetu...
samo to da je na pomolu rat
u kome kao i u svim prethodnim
ratovima neće biti pobjednika,
jer svako ostaje pri svom,
nepomirljivo, u nedogled tako...
uporedno bez umira i oprosta
pružajući ruke u zagrljaj
istovjetnom Suncu,
samo malo drugačije...
kao u inat
onom drugom.
Paraleni čovjek piše moje pjesme.
Ne znam šta će iduće
da napiše... tek kad pročitam
što je i tog puta izrekao hartijom,
prepoznam rukopis i zamisao...
Ponekad noću obojica ćutimo,
predajući se samoći
da nas u kamernu tišinu ušuška.
Dva različita, a istovjetna ja,
u jednom tekstu
na pravdu riječi zavedena.
TITOGRAD-PODGORICA PREKO TUŠKOG PUTA
U kartonsku kutiju spakovan
za neko drugo doba, u epizodama
svog života;
od Kluba Vozača iza stadiona
FK Budućnost do Radovča
na Trgu Republike...
još se sudaram sa sobom
u pokušaju da iznađem
sat i momenat
kad ću iz kutije na put izaći.
Ulice se premeću pod nogama prolaznika.
Kino Kultura je isparilo u uspomenama
onih koji su igrali uloge
u velikoj projekciji sopstvenih replikanata.
Ne vjerujem džukcima sa estrade
koji u ušećerne ambalaže pakuju
nacionalne budnice, jer su moje kino
kao da je truo zub iskopali iz temelja,
dok su oni zavijali o čarnoj gori
svojim mecenama i partiji.
Ne znam više koja mi je adresa,
mijenjaju se imena,
da ugode duhu vremena.
Ne znam ni kamo sam pošao
Tuškim putem upakovan u kutiju
na kojoj piše - "Ne tumbaj!
Lako lomljiva roba!"
Spakovali me u soc-realizmu,
istovarili pod zastavom pakta:
ja sam na tržištu šanera N.N. biračko tijelo.
Nacionalizmom indoktriniran,
lokalpatriotiozmom
apartčika knjiških prepariran,
upotrebljiv po nahođenju elite.
Kultura samoobmanjivanja je moja
svakodnevna mentalna higijena,
da bih opstao na cesti
tumbajući se u kamionetu
među drugim proizvodima:
Hotel Crna Gora hiltovkom
prosute utrobe... Knjižara Kultura
pretvorena u Paradiso za privilegovane....
Klub književnika Tvrđava
izbrisan iz katastra,
mala šesna igraonica za postmoderne
vrane i turiste.
Noću se dovijam kako
sve to da pospremim
u klijetku mozga, pod mišku,
u stomak
da sve progutam
i pregrizem
jezik da ne zalaje na zjale
koje me sa bilborda
uvjeravaju da tako mora.
Oduzmem li Titograd
od Podgorice,
dobiću ništa manje do
onog sebe
koji je na sve pristao,
spreman da jednog dana
preimenuju me
u čovjeka iz kutije:
u paramparčad
poslužen(og)
na trpezi tranzicionista.
ŠTA JE POTREBNO DA BI SE ČITALA MOJA PJESMA
Za pojedine moje pjesme je potrebno
biti nišči na mapi svijeta, u geopolitičkom loncu
terora većine. Manji od ticala mrava, u pukotini
zaborava,
doticati se po potrebi palca Statuete slobode,
za pojedine moje pjesme nije neophodno biti trezven,
dovoljno je ući u riječi onako kako se ulazi u krčmu
i sa vrata još zazvati piće od dežurnog šankera,
bančiti svjesno da sutra nema dalje
do posljednje banke samospoznaje.
Za pojedine moje pjesme potreban je oružani list kada
kreneš
u susret gomili koja bubri i skandira ono što u poeziju
nikad neće ni po babu ni po stričevima ući,
makar ga mali sitničavi domoljubi
lizali do potonje partijske večeri,
za moje pjesme potrebno je biti prisutan
s prstom na obaraču revolvera
uperenog u teleću glavu šofera ove planete!
Za pojedine moje pjesme dovoljno je
ostati dijete
zagledano u rub horizonta
kao u sebe sama
tražiti pukotinu u beskraju
kroz koju ćemo
jednom uprkos
svim marifetlucima
ovog svijeta
iz grla pustivši je
proputiti riječ
natrag ka početku svih pjesama.
O zbirci “Heraklitova pričest”:
“Heraklitova pričest” treća je poetska zbirka pjesnika
Miljana Nikolića, objavljena krajem 2025. godine u izdanju podgoričkog
“Unireksa”. Sadrži ukupno 87 pjesama i, prema riječima autora, jednu iskonsku,
a svjetlost dana ugledala je nakon šest godina stvaranja. “Heraklit iz Efesa kao šaptač vatri,
presokratovski filozof, prototip individue, i arhipjesnik ponovo je u igri s
riječima. S obzirom da je kao antički filozof iz današnje perspektive bio
paganin, ne pričešćuje se hljebom i vinom, ni hostijom, nego vatrom spoznaje,
logosom, odnosno poezijom. Kako to izgleda, stoji u mojoj knjizi pjesama”,
napisao je o aktuelnoj zbirci autor Nikolić.
Biografija
autora:
Miljan Nikolić rođen je u Zagrebu, 18. avgusta 1977.
godine. Od 1992. godine živi u Podgorici. Filološke studije, Odsjek za srpski
jezik i južnoslovenske književnosti završio je u Nikšiću.
Pjesme su mu zastupljene u šest zbornika poezije: „Dan
poslije budućnosti“ (1999), „Fluid“ (2006), „Sedam noćnih rukopisa“ (2007),
„Savremeno srpsko pesništvo u Crnoj Gori“ (2008), „Predio u praskozorje“ (2008)
i „Manifest snova, antologija srpske poezije (pesnici rođeni od 1970. do 2000“
(2025).
Objavio je tri knjige pjesama: „Uvod u Itaku“ (2014),
u izdanju edicije „Hododarje“, Matice srpske iz Crne Gore, „Leptirov pir“
(2019), u izdanju edicije „Novi talas“ Udruženja književnika Crne Gore i „Heraklitova pričest“ u izdanju Unireksa iz
Podgorice. Priređivač je i koautor konceptualne knjige pjesama sedmoro autora
,,Predio u praskozorje“ (2008).
Urednik je rubrike za poeziju u časopisu „Stvaranje“
(časopis Udruženja književnika Crne Gore) i saradnik je u ulozi novinara Radija
Crne Gore 1 (emisija „Kulturna panorama“). Radi kao snimatelj zvuka na Radiju
Crne Gore.
