Braco Subotić- Mi, ljubavnici

Da li bismo, pitam se od

nastanka, ti i ja postali nešto drugo, ono

ili uzvišeno, da kojim

slučajem provodimo više

vremena zajedno ili baš

sasvim suprotno ali skroz

popustili nervno jedno od

drugog.

Kako stvari trenutno stoje,

sve su šanse da nećemo

ikad uskoro saznati. Dok

god manevrišemo ušuškani

i uljuljkani u kolotečinu svojih

mikrokosmosa.

Dok ne djelamo i mrvicu ne

djelujemo, ta stvar, ta želja i

težnja će ostati

besprekorno skockana

ali na neki drugi način, nikako

onaj željeni.

Milan Stanišić- Tromsø

Puževi mogu da spavaju i do tri godine.

Moj san traje cijelo vrijeme.

Volim kad tako mislim.

Veče me stihovima hrani.

Loše dane vučem umoran,

Ptice su pevale himnu Aliluja.

Od bola sam umir’o gorko, a sam

O ljepoti nije govorio niko,

Ideali postali prećutna stvar.

Osjetih, ljubav me ta zaobišla

Pojela je siva, zloćudna neman

I kao za intat baš naletim na tebe

S ivice Tromsa posmatraš vodu.

A drvoredi čedni, stidljivo šapću

O nama u vremenu koje je prošlo

O radosti nije govorio niko,

Ideali postali prećutna stvar.

Osjetih, ljubav me ta zaobišla

Pojela je siva, zloćudna neman

I kao za inat baš naletim na tebe

S ivice Tromsa posmatraš vodu.

A drvoredi čedni, stidljivo šapću

O vremenu u nama koje je prošlo

Ivo Branković- Ono (Ona)

Neki ponor, neki jad

unutrašnji čvor i smrad.

Bezrazložno slomljen, nekako sam

Nekako zbijen, od sebe izgnan

I onda jedna vijest ,jedna sumnja,

jedan san, jedna riječ, otvoriše novi dan.

Pomen tvoga postojanja,

aranžirao je moja osjećanja.

S vremena na vrijeme,

u glavi ta misao,

i dotadašnje nevrijeme

dobija novi smisao.

Dovoljna je ta radost,

da osjećanja kad se isprepleću,

razbije svu gadost, da odaberem sreću.

Nikolina Petrović-Tuđina

Mrk je mjesec pod tuđim nebom. Noć te izaziva da izađeš na megdan sebi. Lako je bit vuk međ tuđim stadom, al' budi vođa čopora svog. Od tuđeg sunca tijelo zebe, od njihove zime i toke bi zakvocale. Gorak je med iz zlatne kašike, pelinova je i čaša rakije. 

Bježiš od svoje prašine, gazeći istinu da se tuđ vjetar vezat ne može.Zalud se dičiš konjima vranim, na neke se staze njima ne može stići. Tabaš put budućnosti na klimavim nogama prošlosti. Strme su tuđe visine dok se klizaš o svoj kamen.Trnovat je vrh sa kojeg gledaš unazad. Prodaješ svoje čojstvo da bi skupo platio njihovo junaštvo. Tvoja mora su ti bila uzana, al' tuđe jedro uvijek će ti biti sidro. Zalud sjediš na prijestolu, kad na svome dvoru nisi kralj.