Bila je nedjelja i ukrali su mi pare u jednoj prometnoj gradskoj ulici. Nju to, međutim, nije sputalo. Glasno je kazivala fantazme o svojim nastojanjima, a riječi su odlazile sa vjetrom i vraćale se u uši oboma. Blago izdignute trotoare žutilo je uvelo lišće. Ljudi su se čudili novembru bez snijega.
Ćutao sam kao zaliven, gledao unaokolo kao iz tuđe glave. Tek na kraju šetnje, izustih riječ-dvije o nezgodi što se neočekivano dogodila.
-Pa kako to da se desi! - gotovo da uskliknu zabrinuto.
-Ma, čekaj, znaš u čemu je stvar... - namjerno sam oklijevao praveći dužu pauzu nalik onoj dramskoj.
-Izmislio sam, u redu! - odvratih iskreno.
Onda smo do kasno u noć pričali o Albaharijevom ''Frasu u šupi'' i ništa te noći nisam napisao. Da bude još začudnije, naš stan iznenada je poprimio oblik instalacije motiva Trga republike iz tog štiva kojim su svojevremno članovi grupe ''Električni orgazam'' bili fascinirani. Krenulo nas je na bolje. Ujutru sam se, naspavan, odvezao na jug, a u Beograd se vratio za nekoliko dana.
No comments:
Post a Comment