Ilustracija, Foto: Pixabay
POTPALUBLJE
Ivu
Ponekad
Dovoljna je mala
Igra riječi
Zbuniš se
Zapalio bi možda
Cigaretu
Nude ti džoint
A uz džoint
Povremeno
I moralne lekcije
A ti sa ljudima
A sam
A oko tebe
Otvoreno more
A na kopnu
Rastuća očekivanja
Koja te guše
Paranoično stanje uma
Nigdje si
Zbunjen i nesnađen
STARCI ŽIVE VJEČNO
Svim žrtvama tranzicije (1945 - )
Kad su nas proganjali
Blaženi smo bili
Uvjereni u snagu svojih misli
Nekad bi se odbrana
Manifestovala kao kanonada blagosti
U stavu prepodobnog
A pokatkat i u vidu udarca
Otvorenom šakom u predjelu glave
Uvjereni da osmjeh
Rastjeruje oblake
Uvjereni da sunce
Uvijek izađe poslije kijameta
Tako smo živjeli naše dane
Što se u vječnost ponavljaju
Nenavidnici su sada skoro prošlost
Ali ne zaboravite
Kako su i onomad umirali
U pokušaju da nas pokore
Oni vjeruju samo sebi
Samo sebi i u svoje snage
Njih vjetar rasipa
Kao prah sa lica zemlje
Mi ne umiremo
Mi smo vječni
Mi ćemo vječno da živimo
U sopstvenim odbranama
U odbranama od nenavidnika
OTAC UMORNI
Od potisnutog
Unutrašnjeg splina
Morske zvijezde
Ponegdje na koži
Crveni jež
Šljašti na nosu
Kao petokraka
Poezija psihosomatike
Svuda, u izobilju
Troši dane nesavjesno
Kad je tužan
Kao što službe bezbjednosti
Bacaju važna akta
U vjetrovima prevrata
Konzumira poput nemani
Samog sebe kad je tužan
I niko tu tugu ne može da razbije
Taj predvječni dojam zamke
Izgubljen nestane pod morem
Nestane, pa par desetina
Metara naprijed ispliva i razvuče osmijeh
Od uva do uva
Tako se raduje
Kad nešto sitno uspije
Pa se hrabro održava
Na površini vode
Nema šanse da potone
Нема коментара:
Постави коментар