Možda bi kiša manje lomila oluke kada bih ti po njoj poslao pjesme i sve najljepše prećutane riječi. Al' zalud, ne smijem, nas dvoje smo odavno na Vi, zbog tebe zbog mene. Ni vuk vuku nije ono što smo mi bili jedno drugom, dva dušmana krvavih očiju željni ljubavi. Gazili smo jedno drugo, ali ljubav nas je svakog puta savladala. Vidiš gdje nas je doveo tvoj inat i moj ponos?! Ležim u sobi kao neka odbačena beskorisna stvar, ova čaša najbolje zna kako ti i dalje slabo odolijevam! I večeras će moja duša prošetati ulicom gdje spavaš tuđa, spavaš li mirno dok te meni san kao kaznu donosi?! Vidiš, tvog glasa ni za lijek, pa taman kada ne bih osvanuo. Pitam se, jesi li i ti svjesna svojih grešaka, mene moje ne ostavljaju na miru, udaraju sa svih strana, da li bi i ti sada kao ja sve drugačije, ali i ako bi ima jedan problem... Izmedju prošlosti i sadašnjosti stoji vrijeme kao jedan širok nepremostiv ponor i besmisleno je i dalje nesto tražiti, ali mi ipak to činimo. Kao da ne shvatamo da se ne može nazad i da nam ne preostaje ništa drugo osim da idemo naprijed, svejedno kuda... I nemoj slučajno ni pomisliti da volim što te volim!
Нема коментара:
Постави коментар