Milan Stanišić- Samoće

Ljudi, nikad nema ljudi

Svi odu negdje

i ja – tamo gdje je lakše

za njima

Uvijek u samoće,

Gdje smo otuđeni

Jedni od drugih

i  u drugim,

i narednim samoćama

ali nikada stvarno zajedno

jer se ponavljamo

baš u otuđenostima

dok odlazimo

vjerujući da je tamo negdje

lakše

a nigdje nije lakše

nigdje, ako smo oslonjeni

jedino na samoće

u kojima se beskonačno

ponavljamo

zato nas toliko boli

sloboda koju

odvojeni dišemo

jer sve ovo znamo

odavno

jer nas nikad nije bilo

ovoliko kao danas

koje nikad nije došlo

i nikad nas neće biti

onoliko koliko je trebalo

eto baš danas

surovo je, ali istinito

mi nikada nećemo

zajedno mijenjati svijet

Ivo Branković- Ostaće trunka da podsjeća

Čudno je,

Više vremena,

Manje umora,

Više misli,

Manje djela.

Kao i uvijek,

Samo sada

Sa više izražaja.

Onda smeta

Kad znaš,

Izgleda da lako je

Kad nemaš pojma

Od čega je

Zaboraviš i ideš napolje

Možda u stvari je dobro

Neki nauk za par nedelja

Ostaće trunka neka

Da podsjeća na ta vremena

U dubini da svrbi

Kad nema potrebe

A strah te od nečega.