Saturday, January 11, 2020

Danijela Jokić- Fenix























Ponekad čovjeku treba samo topla riječ
I zagrljaj da ozdravi od svega što ga muči, guši, ubija iz dana u dan A nije ni svjestan koliko mu malo treba, baš ono malo što nekako uvijek pod velom rezervisanosti izmiče, pa da sve bude dobro, da se ustane kao Fenix iz pepela u koji se, možda, pretvorio jer je nekada nekog više od sebe volio.

Ognjenka Lakićević- Tokio















(foto: Milena Goševski)

pišem ti sa stanice šibuja
starbaks na uglu ima dobar vajfaj
koliko je sati kod tebe
odavde imam
pogled pun ljudi 
istovremeno prelaze raskrsnicu
uredna koreografija bezbroj koraka
u mraku koji svetli raznobojnim neonom
šaljem ti fotografije 
s objašnjenjima
da vidiš tokio mojim očima  
                                
pišem ti sa pedeset četvrtog sprata
kulemori, imaju odličan vajfaj, ali 
ponestaje mi baterije na telefonu
jednom ćemo 
zajedno doći ovde  
da vidiš kako se sumrak 
pretvara u ogromnu svetlucavu noć
kao da je praznik
noći su ovde šire nego kod nas

pišem sa obale u blizini tokija
samo zbog tebe, kupila sam karticu
da imam internet
gde god da krenem
prati me koralno jutro
povetarac ranog maja, opisujem ti
ukus hrane za mene nepoznatog imena
i šta sve imam na sebi
snimam ti talase
pišeš mi mejlove svakog dana
želim da gledam svet tvojim očima 
osećam se dobro
kad nerazumno volim 

dve nedelje me nije bilo
trčim u zagrljaj
koji lomi sve kosti
moja emocionalna hemofilija 
ti govori
od sada se ne razdvajamo
biću tvoja prva i poslednja
domovina

(iz najnovije zbirke pjesama ''Vodič kroz požare'' koja je objavljena u izdanju LOM-a 2018. godine)

Milan Stanišić - Tri sasvim obične pjesme o nostalgiji

  BURNOUT Samo sam izašao iz objekta Duše izvrnute naopačke Nije to bilo tako loše Kao što se možda čini Sjeo sam potom na klupu Zatvorio oč...