METEŽ
Nešto ti se iznutra pobrkalo
Raskantavaš, lomiš glavu svaki dan
Nešto što si imao u vidu
Nije se ostvarilo
A ti bi opet isto – a nema smisla
Pa ti kriv drugi
Kriv ti čitav svijet
Pa si jeo na brzinu
Da što prije stigneš nešto drugo
Nisi shvatio da može da sačeka
Pa si se ugrizao za jezik
U IŠČEKIVANJU PROMJENE
Čovjek godinama pokušava
Dugo iščekivanu promjenu
Da stavi u matematičku formulu
Pokušava uporedo da se liši
Svega suvišnog
To, kako je uvjeren,
Beskorisno je za formulu
On ne želi brz uspjeh, preko noći
Ali je uporan u svom naumu
Kasno noću i rano ujutru
U graničnom vremenu
Suvišne misli roje se na uzglavlju
Okreće se na bok
Rukom rastjeruje misli
Utone u san – bez misli
A sjutra
Sjutra opet isto
POSLIJE TRIDESETE GODINE ŽIVOTA
Sitne radosti u dokono podne
Male uslišene molitve
Pronašao je pjesmu
Koju je davno čuo
Iskočila sama od sebe
Na Jutjubu
Kako i kada čovjek
Postaje kormilar sopstvenog života?
I da li ima nečeg zlog u tome?
Zašto meni ne ide
Ništa što zamislim?
Postavlja sebi pitanja
Uzima papir i gužva ga
Još jedan i gužva ga
Obustavlja proces
Sluša bas liniju pjesme
U gornjim lagama
Ako tako može da se kaže
Za bas liniju
