Aleksandar Vuković-Ne znam kako da se objasnim

To nedostajanje

neposjećenih gradova

U kojima 

Možda

Još uvijek vjerujem

I gdje sam

Dakako
Možda već
Izrastao
u prvog lorda lutalica
i prvopriznatog
uličnog
obožavatelja
kiša
Beskraj bulevara

Ne znam kako da se objasnim

Osjećam da tamo
daleko u Parizu
možda još uvijek vjerujem
i glavni sam ulični sanjar
dirigent male simfonije svitaca
Dabome

Dobošaru
što najavljuje silazak noci
već sam sto puta objasnio
Postao bih recipročna vrijednost
samo da je nadjem

I tamo je
Znam da je tamo
U plavim cipelama
Sjelo da odmori
I čeka me
Sunce

Ivo Branković- Krug

Ulice suve,
ljepljiva koža.
Gradovi bruje,
gube se slova.
Riječi ne čuješ,
smrdljiv ostaješ.
Čekaš.

Glib i prašina,
vrela širina.
Sa strane je visina.
Na asfaltu otisak,
u nogama umor.
Želiš potisak.
Čekaš.

Voda doći će,
sa neba pašće,
sve proći će,
ona opraće,
sve nestaje.

A kad ostane,
ti čekaćeš
da prestane,
da nestane.

Sunce da otopi snijeg,
kišu da zalije brijeg,
snijeg da prekrije led.

Uvijek čekaćeš,
I shvatićeš
da ne voliš
što bilo je,
već što doći će,
i prolazi,
a ostaje.
Tada saznaćeš
da želio si krug